6 plesnih filmskih ideja za ljuljati kukove iz izolacije

Plesni filmovi su u svijetu kinematografije oduvijek uživali veliku popularnost kod publike, pa čak i kritike. Koliko god bili otrcani ili sladunjavi, plesni filmovi uvijek će imati širok spektar poklonika, od plesača zainteresiranih vidjeti na velikom platnu ono čemu su posvetili velik dio života, do ljudi vrlo različitih interesa željnih sat i pol-dva gledanja lijepih pokreta i ne-zahtjevne radnje kako bi si popravili raspoloženje. Sjetite se samo koliko je nastavaka Step-upa i Streetdance-a u opticaju, plesni filmovi postali su trend čak do te mjere da su se glavne uloge počele dijeliti plesačima, umjesto glumcima. Možda licemjerno od mene, budući sam inače vrlo kritična spram kvazi-glumaca i umjetno složenih filmova, ali kod plesnih uradaka ta moja kritična strana nekako pada u drugi plan. Možda zato što znam što očekujem od njih, i sa svakim upravo to i dobivam – lijepe ljude koji lijepo plešu i provod ostatka večeri u maštanju da se možda i ja mogu tako kretati. I znate što – osjećaj je izvrstan!

Zato – udobno se smjestite i bacite oko na neke od plesnih klasika uz koje Vam neće biti problem ostati doma, jer će vaš stan pretvoriti u blještavi plesni podij, a Vas u glavnu zvijezdu.

Saturday Night Fever, 1977.

Redatelj: John Badham

Apsolutni klasik disko ere i film koji je proslavio Johna Travoltu, sasvim sam sigurna da je svatko od Vas barem čuo za njega, ako ga već nije uhvatio u nekoj od mnogobrojnih repriza koje je dobio na našim televizijama. Priča o naizgled besperspektivnom dečku koji trati dane na učmalom poslu i sanjari o boljem životu „s druge strane mosta“ (most Verrazzano-Narrows, koji u New Yorku povezuje četvrti Brooklyn i Staten Island, op.a.). Jedino zadovoljstvo su mu redovni odlasci u lokalnu diskoteku gdje je redovno slavljen kao „kralj plesnog podija“ te time dobiva priznanje za kojom žudi u svojoj svakodnevnici.

Puno više od samo plesnog filma, ovo je vjeran prikaz marginaliziranih zajednica u „obećanoj zemlji“ Americi, i njihovih novih generacija mladih ljudi koji se silno žele otrgnuti od stigme nasljeđa koje ih prati bez obzira na njihove sposobnosti ili postignuća. Travolta, iako mlad i još neotkriven, ovdje igra, po meni, jednu od svojih najboljih uloga, a atmosfera disko groznice sedamdesetih starije će generacije s nostalgijom vratiti u doba njihovih prvih izlazaka, a mlađe podsjetiti da kultura odlazaka u klubove nije počela s njima. Ako ništa drugo, soundtrack koji potpisuju kultni Bee Gees sigurno svi znaju, a u ovim dosadnim danima izolacije, Stayin' Alive zvuči kao nešto s čime se itekako možemo poistovjetiti.

Footloose, 1984. (R: Herbert Ross)

Ako ste mislili da ples nije neka pretjerano bitna stvar, sjetite se da postoji film koji kao jednu verziju distopije prikazuje grad u kojemu je ples zabranjen, i koji je izbačen u kina iste godine u koju je Orwell smjestio svoju jezivu budućnost Velikog Brata, masovnog nadzora i ograničavanja slobode. Ok, vjerojatno godina ovdje nije previše bitna, samo mi je uvijek bilo zanimljivo vući tu konkretnu paralelu s obzirom na, ipak puno manje crnu, tematiku Footloose-a.

Vječito podcijenjen, ali uvijek fantastičan Kevin Bacon također ovdje tek počinje svoju glumačku karijeru ulogom tinejdžera koji, dolaskom u gradić gdje je zabranjena rock glazba i ples, pokušava svoje vršnjake upoznati sa veseljem i osjećajem slobode koje ples donosi te vratiti taj osjećaj natrag u srca onih koji su ga izvorno zabranili.

Slično kao i prethodni primjer, i Footloose je mnogo više od samo još jednog plesnog filma te načinje nekoliko vrlo važnih tema koje se tiču slobode misli, čak i ako zanemarimo ovu moju prvotnu asocijaciju na Orwella. A plesne točke sadrže neke od najimpresivnijih radova nogu koje sam vidjela, do te mjere da se nakon gledanja automatski osjećam dvije kile lakša, kao da sam i sama „heklala“ s njima.

Dirty Dancing, 1987. (R: Emile Ardolino)

Ljubavna priča mlade bogatašice i buntovnog instruktora plesa potpada pod jedan od onih klišeja koji postoje otkako je svijeta i vijeka. No, u jeku filmske plesne groznice osamdesetih, Patrick i (tada još uvijek slatka i nosata) Jennifer žarili su i palili, a kojih desetak godina kasnije uplesali i u moje srce prije nego sam stigla reći cha-cha-cha. Nemojmo se lagati, ovdje ne mogu tvrditi neki dublji smisao, kulturološki karakter ili sociološki značaj, međutim radi se o mom ultimativnom guilty pleasure (dio popularne kulture u kojem osoba uživa iako je svjesna da nije osobito kvalitetno, op.a.) filmu koji će mi, svaki put kada na njega naletim, izmamiti nostalgičan osmijeh na lice. Osmijeh djevojčice koja je, barem jednom, na onom tradicionalnom ljetovanju s roditeljima, poželjela da joj na kakvoj jadranskoj terasi uleti jedan takav šarmantni frajer koji će ju izvući iz njenog metaforičkog kuta pod svjetla reflektora.

Bez obzira na godine, istančane filmske apetite i zdrav razum, i dalje se periodično opuštam u ritmu mamba i Swayzeovih bokova te obavezno, držeći okvir s imaginarnim partnerom, van intonacije otpjevam par dionica Time of my Life (onih visokih, naravno). Malo se i rascmoljim ono kad se Johnny odveze prašnjavom cestom u (prividni) nepovrat. Ponekad.

Dirty Dancing 2 – Havana Nights, 2004. (R: Guy Ferland)

Nakon kultnog Prljavog plesa, sasvim je logično spomenuti i njegov nazovimo-tematski nastavak. Bila sam nešto starija no što se usudim priznati kada sam otkrila ovaj sladunjavi draguljčić i, iskreno, uživala sam u njemu puno više no što sam očekivala.

Reciklirajući istu osnovnu radnju kao i „original“, dvojka nas smješta na Kubu pred sam početak Castrove revolucije, te prati mladu Amerikanku iz visokog društva i lokalnog konobara (priznajem, slaba sam na Diega Lunu), koji se zbliže preko uzajamnog osjećaja da ne pripadaju svjetovima iz kojih dolaze. I, naravno, preko ljubavi prema plesu.

Usprkos hrabrom pokušaju stvaranja političke kulise, neću se niti ovdje praviti da film ima neki dublji značaj od onoga što konkretno nudi. Međutim, ima taj jedan sasvim poseban buntovnički štih, vjerojatno zahvaljujući atmosferi postignutoj autentičnim kubanskim okruženjem (Kubu, doduše, ovdje „glumi“ Puerto Rico, no nama uštogljenim Europljanima je to sasvim dovoljno blizu), melodičnim šuškanjem na španjolskom i uzavreloj latino atmosferi zadimljenih klubova. Iako kraj nije tradicionalno sretan, svejedno Vas ostavlja s jednim lijepim osjećajem koji grije gotovo kao i kubansko sunce.

The Full Monty, 1997. (R: Peter Cattaneo)

Prilično nekonvencionalna preporuka, znam. Svakako netipičan naslov ako Vam netko spomene pojam „plesni film“. Međutim, meni će uvijek ostati kao glavna asocijacija na dane stajanja u redu na zagrebačkoj burzi rada, čekajući na još jedan žigić u radnoj knjižici i zatomljujući poriv da zanjišem kukovima u ritmu popularnog hita Donne Summer. Čisto onako, iz fore.

U vjerojatno najdepresivnijem dijelu Engleske smjestila se grupica sredovječnih muškaraca koji, nakon stečaja željezare u kojoj su svi radili, pokušavaju naći način kako zaraditi nešto novaca. Inspirirani uspjehom popularne muške plesne skupine Chippendales, bacaju se na uvježbavanje vlastite striptiz točke. Nema veze što je jedan prestar, drugi predebeo, treći preblijed, četvrti preštrkljav, a bogme niti što bi ih malo tko uopće želio vidjeti bez odjeće, ovi odlučni momci daju sve od sebe kako bi se dokazali kao respektabilni striperi.

Ovime se vraćam natrag u sferu filmova sa zaista kvalitetnom pričom, s tematikom toliko primjenjivom na životne situacije s kojima se običan čovjek svakodnevno susreće. Financijska kriza, nezaposlenost, nategnuta obiteljska situacija, depresija, osobni kompleksi i općenito kultura radničke klase, dočarani su kroz nesavršene, pokatkad moralno ambivalentne likove, s kojima se lako poistovjetiti. Koliko god nam katkad godilo „utopiti“ probleme svakodnevice u glamuru Hollywooda, romantičnim junacima i happy-endovima, s vremena na vrijeme potrebna nam je i doza sirovog realizma. Pogotovo ako dolazi ovako šarmantno upakirana u britki britanski humor. A ako vam treba još jedan feel-good element, uz ovu šačicu tipično britanski ružnih, krivozubatih, ritmički zakinutih luzera, sigurna sam da se svatko od nas može osjećati kao Fred i Ginger.

Take the Lead, 2006. (R: Liz Friedlander)

Još jedan u nizu klišejiziranih tinedžerskih filmskih priča, koja Vas, uz sve peripetije i nerealne zaokrete, na kraju ipak ostavlja s leptirićima u trbuhu i zvjezdicama u očima. Da, svima nam je jasno da neprilagođena djeca iz loših kvartova, duboko uvučena u kulturu bandi, neće preokrenuti svoj život, jer ih je neki tamo Antonio Banderas došao učiti plesati tango. No ipak, svatko od nas je sigurno imao jednog svojeg profesora Dulainea – onog jednog učitelja koji vidi i razumije naše potencijale i koji je mnoge od nas sigurno usmjerio prema ljudima kakvi smo danas. I baš poput te djece s ružnom svakodnevnicom, i nama sretnijima nekad treba takva jedna nada da nastojanja makar jedne osobe koja pokaže razumijevanje može učiniti razliku u životu nekoga tko misli da nema izbora ni mogućnosti biti bolji.

Radnja je možda doslovan presjek devedeset posto američkih filmova devedesetih, među kojima svakako ima neusporedivo boljih od ovoga. No, osim efektnih plesnih scena, ovaj film donosi zaista iskreno topao iskaz tolerancije i prihvaćanja, za koji nažalost znamo da nije stvarnost niti kod nas, a kamoli u još uvijek pretežno rasističkoj Americi. Nakon ovog filma osjećat ćete se dobro, iako ste duboko u sebi svjesni da je takav scenarij u stvarnosti nemoguć. Što je ok, jer ovo je kao moderna bajka o Pepeljugama i žabljim prinčevima iz ghetta – ipak, niti za Disney ne očekujemo da bude stvaran. A ako ste ipak srca kamena i ništa u vama ne zatitra na ovakvu jednu patetikicu, odgledajte ga barem zbog tango performansa u troje na kraju. Moderno susreće klasično na najbolji mogući način. Vjerujte mi, vrijedno je gledanja.