Život nam je ubrzao. A kada smo posljednji put uhvatili ritam?
Imamo pametne telefone, pametne satove, pametne televizore. Još samo čekamo da netko izmisli pametan način da provedemo sat vremena zajedno.
Jer, čini se, upravo je to postalo najteže.
Živimo u vremenu u kojem se sve može organizirati, naručiti, dostaviti i rezervirati. U kalendarima imamo sastanke, obveze, rokove, podsjetnike i alarme koji nas upozoravaju na sljedeći alarm.
Dan nam je ispunjen do posljednje minute.
A kada nas netko upita što smo zapravo radili za sebe, često nastane neugodna tišina.
Ne ona ugodna, opuštajuća tišina.
Nego ona u kojoj pokušavamo smisliti nešto pametnije od odgovora: „Pa, ništa posebno.”
Zanimljivo je koliko smo disciplinirani kada su u pitanju obveze, a nevjerojatno kreativni kada treba pronaći razlog da ne učinimo nešto što bi nas veselilo.
Počeo bih plesati, ali nemam vremena.
Upisao bih plesnu školu, ali nemam partnera.
Probao bih salsu, ali nemam ritma.
Bachata mi se sviđa, ali nisam baš za to.
Argentinski tango? Previše komplicirano.
I tako godine prolaze, a mi ostajemo vjerni jedinoj koreografiji koju smo doista savladali – dva koraka prema želji i tri koraka natrag prema izgovoru.
Za tu disciplinu, moram priznati, mnogi zaslužuju medalju.
A možda je najveća zabluda upravo u tome što vjerujemo da za ples moramo imati neki poseban talent.
Kao da je plesni tečaj audicija za svjetsko prvenstvo, a ne mjesto na kojem se nešto dolazi naučiti.
Nitko ne očekuje da na prvi sat stranog jezika dođete govoreći tečno. Ali kada je ples u pitanju, nekako smo uvjereni da bi nas vlastite dvije noge već morale znati same odvesti do cilja.
Pogledajmo samo koliko različitih svjetova postoji unutar plesne kulture.
Salsa je razigrana, društvena i puna energije. Nastala je iz bogatog susreta glazbenih i kulturnih utjecaja, a danas povezuje ljude na gotovo svim kontinentima.
Na plesnom podiju nikoga osobito ne zanima jeste li direktor, liječnik, student, umirovljenik ili netko tko je upravo pobjegao iz ureda nakon deset sati sastanaka.
Zanimljivo, zar ne?
U društvu koje ljude neprestano razvrstava prema zanimanju, uspjehu, godinama i statusu, plesni podij jedno je od rijetkih mjesta na kojem sve to može postati potpuno nevažno.
Glazba počinje.
I svi imamo isti zadatak.
Pronaći ritam.
Bachata, s druge strane, donosi nešto drugačiju atmosferu.
U njezinu su središtu glazba, interpretacija, međusobna komunikacija i osjećaj za partnera.
A upravo je pažnja prema drugome postala jedna od najzanimljivijih tema našega vremena.
Znamo poslati poruku u tri sekunde, ali ponekad ne znamo saslušati čovjeka tri minute.
Znamo što je netko objavio prije sat vremena, ali ne znamo kako se danas osjeća osoba s kojom živimo.
U plesu takva površnost teško prolazi.
Morate biti prisutni.
Morate osjetiti glazbu.
Morate primijetiti drugu osobu.
I, što je posebno zanimljivo, morate naučiti da dobra komunikacija ne znači uvijek da netko govori.
Ponekad je dovoljno malo pažnje, pravovremena reakcija i zajednički pokret.
A onda dolazi argentinski tango.
Ples koji nas, možda više od mnogih drugih, podsjeća koliko smo postali nestrpljivi.
Danas sve želimo odmah. Brzu dostavu, brze odgovore, brze rezultate, brze odnose.
Argentinski tango, međutim, ima jednu nezgodnu osobinu.
Ne dopušta da baš sve požurujete.
U njemu je važna i stanka. Važan je prijenos težine. Važno je osjetiti namjeru partnera prije nego što krenete u sljedeći korak.
Zamislite samo koliko bi nam svakodnevica bila drukčija kada bismo i izvan plesnog podija barem povremeno zastali prije nego što reagiramo.
Možda bismo manje prekidali jedni druge.
Možda bismo više slušali.
A možda bismo shvatili da nije svaka stanka izgubljeno vrijeme.
Ponekad je upravo ona najvažniji dio glazbe.
Postoji još jedna zanimljiva predrasuda.
Kada spomenemo društvene plesove, mnogi odmah zamišljaju neku davnu svečanost, stroga odijela, ozbiljne izraze lica i glazbu koju su slušali njihovi roditelji.
Kao da su valcer, foxtrot, cha-cha-cha ili rumba ostali zarobljeni u prošlom stoljeću.
A plesovi nisu krivi što ih ponekad predstavljamo kao povijesne eksponate.
Njihova se glazba mijenja, način podučavanja razvija, a generacije im uvijek iznova daju vlastiti karakter.
Upravo je u tome ljepota plesne kulture.
Ona nije nepomična.
Ona živi.
I ne mora svaki ples biti najnoviji trend da bi imao mjesto u suvremenom životu.
Uostalom, nitko ne proglašava razgovor zastarjelim samo zato što su ljudi razgovarali i prije nekoliko stoljeća.
Posebno je zanimljivo kako se naš odnos prema plesu mijenja kada se približi vlastito vjenčanje.
Odjednom ples postaje važan.
Prvi ples mladenaca treba biti lijep, poseban, možda romantičan, možda duhovit, možda potpuno neočekivan.
Traži se pjesma, osmišljava koreografija, dogovaraju privatni satovi.
I to je divno.
Ali još je ljepše kada mladenci tijekom priprema otkriju da ples nije samo obveza koju treba obaviti prije svadbene večere.
Nego zajednička aktivnost u kojoj mogu uživati i nakon vjenčanja.
Jer pomalo bi bilo šteta naučiti plesati zajedno samo zato da bismo to jednom pokazali drugima.
A onda ponovno prestati.
Prvi ples ne mora biti i posljednji.
Na prvi pogled, možda i ne.
Već smo dovoljno zaposleni.
Ali možda pitanje nije imamo li vremena za još jednu aktivnost.
Možda je pitanje čime smo sve ispunili vrijeme koje imamo.
Za gledanje serije pronađemo dva sata.
Za pregledavanje društvenih mreža nerijetko i više.
Za poslovne obveze često ćemo žrtvovati cijelu večer.
A kada treba izdvojiti sat ili dva tjedno za nešto što nas pokreće, opušta i povezuje s drugim ljudima, odjednom postajemo iznimno zauzeti.
Plesni tečaj zato nije samo učenje koraka.
To je i odluka da određeno vrijeme u tjednu pripada nama.
Bez poslovnih poziva.
Bez obveze da budemo produktivni.
Bez potrebe da bilo kome išta dokazujemo.
Možda ćemo pogriješiti korak. Možda ćemo se nasmijati. Možda ćemo upoznati nove ljude.
A možda ćemo nakon nekoliko tjedana shvatiti da nam upravo tih devedeset minuta postaje najdraži dio tjedna.
Nakon toliko godina rada u plesnoj školi, uvjeren sam da najveća prepreka učenju plesa gotovo nikada nisu nečije dvije lijeve noge.
Mnogo češće to je strah od početka.
Strah da ćemo izgledati smiješno, da će drugi biti bolji, da ćemo pogriješiti ili da jednostavno nismo za to.
Ali ples ne pripada samo onima koji već znaju plesati.
Kada bi bilo tako, plesne škole ne bi ni trebale postojati.
Pripada i onima koji tek žele pokušati.
Onima koji imaju pedeset godina i nikada nisu zaplesali.
Onima koji su nekada plesali pa prestali.
Parovima koji traže nešto zajedničko.
Ljudima koji dolaze sami.
I svima koji su barem jednom pomislili: „Baš bih volio naučiti.”
I zato, prije nego što opet kažemo „jednom ću”…
Možda bismo trebali prestati čekati idealan trenutak.
Neće doći tjedan u kojem će sve obveze nestati.
Neće se jednoga jutra pojaviti čarobni osjećaj za ritam.
I nitko nam neće pokucati na vrata s potvrdom da smo konačno dovoljno spremni za plesnu školu.
Ali možemo odlučiti da jedan dio našeg vremena više neće pripadati samo poslu, obvezama i beskonačnim popisima zadataka.
Možemo odabrati salsu, bachatu, argentinski tango, društvene plesove ili neki sasvim drugi plesni stil.
Možemo doći sami ili s nekim.
Možemo naučiti deset figura ili samo nekoliko osnovnih koraka.
Važno je da počnemo.
Jer život nam neće postati manje užurban samo zato što smo odlučili pričekati.
A možda je upravo ples način da, usred sve te žurbe, ponovno pronađemo vlastiti ritam.
I još nešto.
Ako već cijeli život pokušavamo držati korak s vremenom, možda ne bi bilo loše da napokon naučimo držati korak i s glazbom.
Do sljedećeg ponedjeljka – vidimo se na plesnom podiju.
PISMO IZ ATELIERA • BEZ ARHIVE • SAMO SADAŠNJOST
